Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću
Kroatischer Kulturverein im Burgenland
Austro-Ugarska monarhija je gubitkom Prvoga svitskoga boja odsudjena na smrt. Svi narodi unutar Monarhije iskali su novu, bolju budućnost i vidili spas u nacionalnoj samostalnosti. Za male narode i manjine budućnost je bila čisto nejasna. To je osebujno valjalo za Hrvate u zapadnoj Ugarskoj – ke danas zovemo Gradišćanski Hrvati.
Dobitniki Prvoga svitskoga boja i veliki narodi Monarhije su na novič krojili granice i razdrapali nekadašnje cjeline narodov i narodnosti. Veliko je bilo natezanje med Austrijom i Ugarskom za priključak Nimcev na Austriju ada za krajinu zapadne Ugarske. Onde su živili uz Madjare pred svim Nimci i Hrvati. A Hrvati igrali su nek malu ulogu u pitanju priključenja.
Jur u zadnji ljeti Prvoga svitskoga boja su pojedini Hrvati u zapadnoj ugarskoj rodili ideju stvaranja udruženja, ko neka zastupa njeve interese. Prvo akciono udruženje, ko je postojalo od 1919. do 1921. ljeta i agiralo iz Koljnofa i Šoprona, se je zvalo “HRVATSKI NARODNI TANAČ”. Predsjednik je bio dr. Štefan Pinezić.
Hrvatski narodni tanač je početkom 1919. ljeta protestirao “memorandumom” pri ugarskoj vladi protiv priključenja Hrvatov u “nimšku autonomiju na Ugri”.
I ako su jur od 1910. ljeta izašle “Naše Novine” ke su širile i hrvatske nacionalne ideje, se raštrkanost naroda nije nadvladala. Hrvatsku svist je i zbudjao obljubljeni i najpoznatiji hrvatski pjesnik Mate Meršić-Miloradić svojimi pjesmami.
Biti priključen u novu državu, naime u Austriju – čiji opstanak je bio nesiguran – je prouzrokovalo čuda straha i širilo nesigurnost u narodu. Na dalje su predvidjene granice razdilile GH u sela ka su ostala u Ugarskoj i u sela ka su priključili Austriji i Čehoslovačkoj. U seli ka su u mirovni ugovori dodiljena Austriji su se počeli organizirati Hrvati.
Medtim je ali s mirovnimi ugovori u St. Germainu (1919. ljeta) i u Trianonu (1920. ljeta) nastalo očividno, da će se do sada tisućljetna geografska jedinica zapadne Ugarske razdrobiti na tri, zapravo četire države: Ugarsku, Austriju, Čehoslovačku i Kraljevinu Slovencev, Hrvatov i Srbov, a tim raskinuti i zapadnougarske Hrvate na tri kusiće.
Biti priključen u novu državu, naime u Austriju – čiji opstanak je bio nesiguran – je prouzrokovalo čuda straha i širilo nesigurnost u narodu. Na dalje su predvidjene granice razdilile GH u sela ka su ostala u Ugarskoj i u sela ka su priključili Austriji i Čehoslovačkoj. U seli ka su u mirovni ugovori dodiljena Austriji su se počeli organizirati Hrvati.
Ideja skupnoga društva je po prvi put izrečena na Lovrenču, na fileškom kiritofu, 10. augusta 1919. ljeta od školnika Ivana Dobrovića. Nju je Martin Meršić stariji, farnik u Velikom Borištofu, oduševljenjem prihvatio.
Hrvatsko kulturno društvo se je konstituiralo 28. aprila 1921. ljeta u Šopronu u “Katolikuš kör/Katoličanski krug” pod peljanjem učitelja Martina Borenića. Prvi predsjednik je nastao Martin Meršić stariji
Pravila društva su sadržavala tematike: 1) jezik, 2) znanost, 3) društvo, 4) gospodarstvo i 5) politika.
U novembru 1921. ljeta su austrijski šandari i vojska zaposjeli današnje Gradišće, a u decembru se je održalo narodno glasovanje u Šopronu i okolici. HKD se nije angažiralo u tom pitanju ali zato puno jače oni, ki su bili za Austriju. Od njih poznamo i novine i letke, ki vabu za glasovanje za Austriju.
U prvi ljeti po priključenju k Austriji se je djelovanje HKD-a koncentriralo na političko polje. Bitno je nastalo pitanje: Kojoj austrijskoj stranki se priključiti, ka će bolje zastupati interese Hrvatov? Će to biti socijaldemokratska stranka, kršćanskosocijali ili Bauernbündleri?
Parola je bila od Martina Meršića starijega: Ne se priključiti nijednoj nimškoj stranki, nego pokrenuti osebnu Kršćansku Hrvatsku stranku.
Ali takova ideja se u Austriji, u koj je politički život bio jako izgradjen, nije mogla probiti. Med samimi Hrvati je nastao nesporazum i razdvojenost, ka se je pokretom “Kršćanskih hrvatskih novin” i nasljednimi “Hrvatskimi novinami” s jedne strane i “Naš Glas” od Socijaldemokratov, otvrdnula i peljala u konflikt, ki se u narodnom pitanju do danas nije potpuno prebrodio.
Martin Meršić stariji se je porinuo na stran a s tim i HKD. Na njegovo mjesto su došli mladji političari pod peljanjem doktora Lovre Karalla. U izbori 1923. i 1927. ljeta “Hrvatska stranka” nije došla do mandata. Tako je nastalo očividno da se mora ponovno oživiti i intenzivirati ideja HKD-a.
Ali i u vrimenu političke stagnacije se je djelalo za narod. Politički, društveni i kulturni život se je približavao i prilagadjao austrijskom načinu života.
Med dostignući toga vrimena je najvažnije:
med njimi pak najznačajniji za kašnji razvitak su “Tamburaši u Pajngrtu”, 1923. ljeta, s kimi je započeo znameniti i triumfalni put tamburice u Austriji,
Pripreme za intenziviranje ideje hrvatskoga kulturnoga zastupničtva u Austriji su započele u Šuševu 1927. ljeta. Na čelu pripremnoga odbora je bio farnik Anton Grubić, ki je jako skrbno i marljivo peljao ideju do osnovanja u Vulkaprodrštofu.
Od 12. januara 1929. ljeta su se po seli popisivali člani, brala članarina i potpore za kulturno društvo. Veliko je bilo oduševljenje i pripremnost hrvatskoga naroda za potporu. Ona je bila pinezna, iz Amerike u US dolari ali i u naturalija, u tegu, krumpiri, vinu ili nekoj drugoj formi. Zadana mjera po Grubiću je bila, bar vridnost od 100 kil pšenice za HKD! Tako se je do 1932. ljeta dobrovoljno nabralo već od 10.000 šilingov za djelovanje HKD-a.
Konačno se je obnovilo društvo pod imenom HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO u Gradišću, 8. augusta 1929. ljeta u gostionici pri željezničkom kolodvoru u Vulkaprodrštofu. Pri spravišću – po od vlade priznati statuti – je odibran za predsjednika Ivan Dobrović.
Od početka si je HKD zelo za dužnost budjenje, čvršćenje i širenje narodne svisti. Zato je pokrenulo široku djelatnost za hrvatsku rič, za širenje jezične kulture.
Takovi su primjeri:
U ljetu 1931. je Ignac Horvat naslijedio Dobrovića kot predsjednik i vršio tu funkciju do 1938 ljeta.
Uz oštru političku debatu, krez cijelu Prvu republiku, se je polako počelo razvezivati i naše školsko pitanje. U tom rješenju je HKD imalo odlučujuću ulogu. Izdale su se za podučavanje tri “štanke” pod peljanjem Ivana Dobrovića, kot i potribne knjige za vjeronauk. Rješilo se je pitanje školskoga nadzornika, kim je imenovan profesor Rudolf Klaudus. Konačno je 1937. ljeta došlo do školskoga zakona za manjinske škole u Gradišću.
Uz mnogobrojne spomenike za spale u Prvom svitskom boju i svečevanja društvene zastave je najsvetačnije slavlje bilo 1933. ljeta. Gradišćanski Hrvati spomenuli su se 400 ljetnoga jubileja doseljenja u zapadnu Ugarsku, austrijsko Gradišće, Dolnju Austriju, Slovačku i Moravsku.
Tom prilikom su Hrvati u Beču dostali svojega dušobrižnika, patera Augustina Blazovića. Do njegove smrti 1994. ljeta je pater Augustin vršio ovu službu.
Nacionalsocijalizam se na početku nije kanio pokazati kot neprijatelj Gradišćanskih Hrvatov, kad su imali u svoji redi i čuda gradišćansko-hrvatskih ilegalcev. Svakako ali su gledali da preuzmu oni vlast u HKD. Zato su dali 1938. ljeta na generalnoj sjednici u Klimpuhu zrušiti staro predsjedničtvo i dali peljanje mladim študentom. Predsjednik je nastao študent Alojz Bilišić, po njemu Joško Liebezeit, ki su ali friško morali na front i tako je narod ostao prez peljačtva.
Tokom 1939. ljeta su nacionalsocijalisti pokazali svoje prave nakane i prepovidali hrvatske škole, novine, seoska društva i davili sve ča je bilo hrvatsko. Pod peljanjem crikve, komunistov i socijaldemokratov organizirao se je otpor i med Gradišćanskimi Hrvati. Najpoznatija imena otpora su farnik Mate Semeliker, Hana Sturm, učitelji Štefan Kuzmić i Vilhelm Horvath, djelač Jožef Kruis, krojač iz Vincjeta Ivan Balašković i drugi.
Prva briga po Drugom svitskom boju je uz hiže, sela, crikve i cimitore bila poklonjena ljudem. Mnogi su bili u mukotrpnom zarobljeničtvu. Velik broj vojakov je došao u jugoslavsko zarobljeničtvo. Nje je profesor Klaudus s delegacijom Gradišćanskih Hrvatov kod maršala Tita u augustu 1945. ljeta isprosio iz zarobljeničtva. Na tom pitanju se je pak zapalila prva diskusija med Robakom i profesorom Klaudusom.
Pri preobladanju svakidašnjih brig se nije pozabilo na duhovnu hranu. HKD je od 1945. ljeta bilo ponovno pod peljanjem Ignaca Horvata. Ono je opet započelo kulturno djelovanje. Ignac Horvat je pokrenuo kalendar, crikvene i svitske novine. HKD je priredjivalo kulturne dane i tiskalo Horvatove knjige “Školnik zvonar” i povidajku “Iz naše stare gore”.
U narodnom pitanju se je deset ljet dugo borilo za temeljna prava, ka su pak u “Državnom ugovoru” 1955. ljeta, u članu 7 zdignuta na rang ustavnoga prava. Glavni sadržaji zakona su ravnopravnost, pravo na jezik, škole, kulturne ustanove, na mirni i ljudski razvitak unutar austrijske narodne zajednice.
U novembru ljeta 1955. ljeta je HKD u “Memorandumu” austrijskoj vladi konkretiziralo potribne mjere za ostvarenje “Državnoga ugovora”. Ali austrijsko društvo se je izgovaralo:”sada imamo druge brige!”. Tako je u slijedeći ljeti, od 1956. do 1976. ljeta došlo do zaoštrenja situacije u pitanju prava za hrvatsku manjinu u Gradišću. I ako se je svenek tvrdilo, da je u Gradišću unutrašnja manjinska situacija puno bolja nego u Koruškoj, nisu to bila mirna vrimena. Vladini krugi su mučali na “memorandum”.
Uz borbu za ostvarenja osiguranih prav u “Državnom ugovoru” je HKD jačalo i čvrstilo narodnu svist i jezično znanje. Najvećim problemom se je ispostavila razdvojenost u narodnoj politiki.
Liva grupa oko zastupnika Robaka – takozvani Prezidij – je bila mišljenja, da se zdizanjem dobrostanja more istupiti iz izoliranosti. Mislili su, da kultura i znanje hrvatskoga jezika kod toga igraju podredjenu ulogu a hrvatski jezik škodi razvitku i napretku Gradišćancev.
HKD je bilo mišljenja, da nije razlike u gospodarstvenom dobrostanju izmedju nimških, ugarskih i hrvatskih susjedov u Gradišću, da se mora čuvati tradicionalna kultura i jezik kot temelj za budućnost.
Oštra i temperamentna diskusija – ku je sa strani HKD-a peljao Dr. Dzon Müller – se je razvila o pravu zastupničtva pred vladom i parlamentom. Prezidij je zastupao tezu, da samo odibrani javni mandatari imaju pravo na zastupničtvo, a ne HKD.
Analiza o pitanju zastupničtva – takozvana IFES študija – ku je naručio sam Prezidij, se je kasnije ispostavila kot pravi bumerang za Robakovu grupaciju. Ona je dokazala da 47 % upitanih u HKDu vidu svoje narodno zastupničtvo, a samo 24 % u Prezidiju, akoprem da su prilično dvi tretine od upitanih bili simpatizanti socijalističke stranke.
HKD je organiziralo velike proslave, kot je to postavljanje Miloradićevoga spomenika u Frakanavi, (1962. ljeta), festivale tamburice i druge jubileumske proslave.
Ono je izgradjivalo medjunarodne odnose kot je to u okviru europske zajednice manjin FUEV-a, i istovrimeno intenziviralo vez sa starom domovinom Hrvatskom. Osebito ova veza se je pokazala s jezičnimi, tamburaškimi, jačkarnimi, folkoraškimi tečaji na Jadranskom morju jako uspješnim.
Načinjeni su i prvi koraki za gospodarstvene veze s poduzećem Varteks iz Varaždina.
Ova dobra izmjena s Hrvatskom je peljala ali i tomu, da su protivniki predbacivali HKD-u veze komunističkim krugom. A u hladnom boju se je to ubrajalo med smrtne političke grihe. Za HKD je bilo uvijek od važnosti očuvati si samostalnost djelovanja i osigurati materijalne podloge za djelovanje.
U slijedećem koraku je HKD pokrenulo borbu za osiguranje hrvatskoga jezika u čuvarnica i škola. Ta borba do danas nije dokonjana ali su dostignuti veliki uspjehi na svi polji i prošireni zakonski okviri. Med njimi su najuspješniji dvojezična Glavna škola u Velikom Borištofu i trojezična gimnazija u Borti.
Osigurano je podučavanje u redovitoj nastavi u gimnazija po Gradišću i na sveučilišću u Beču. Važno je ali, da naši ljudi shvatu te mogućnosti kot veliku šancu.
Uspješne su bile i inicijative za hrvatske Radio- i TV-emisije. Na početku je bila borbenost mladih za te emisije jako velika. A protestom mazanja ORF plakatov je upozoreno i na mogućnost radikaliziranja, ča ali nikomu nije bilo u nakani. U regionalnoj zgradi ORF-a u Željeznu ima danas i hrvatska redakcija svoje odredjeno mjesto.
U ovi ganutljivi i borbeni ljeti su stali na čelu hrvatskomu narodu vrlo poznate osobe i to:
a od 1974. ljeta je preuzeo Ivan Müller, pravnik, rudo društva.
Po zaključenju saveznoga zakona Volksgruppengesetz 1976. ljeta se je proširio broj aktivitetov HKD-a. Jedna od važnih točkov zakona je bilo osnovanje tzv. Volksgruppenbeirata/Savjeta za narodne grupe pri saveznoj vladi, koga su tradicionalna hrvatska društva dugo blokirala. Bila su mišljenja, da Savjet neće donesti čuda promjenov.
Kad već nije bilo drugih mogućnosti se je i HKD pridružilo mišljenju, da se od 1993. ljeta ide u Savjet. HKD ima kot najstarja i najveća nadstranačka organizacija tri zastupnike u ovom gremiju. U Savjetu ali praktično nije moguća niti jedna odluka prez zastupnikov političkih strankov. Pri diskusiji o Zakonu za narodne grupe je Hrvatsko kulturno društvo pokrenulo ideju živih subvencijov. Po dugi prigovori su se one ostvarile. A od toga nima samo hasni Hrvatsko kulturno društvo, nego i Hrvatsko štamparsko društvo, politička društva Prezidij i Djelatna zajednica kot i Hrvatska sekcija pastoralnoga ureda.
1987. ljeta pala je spoznaja Ustvanoga suda, da pravo na hrvatski službeni jezik izvira direktno iz člana 7. Državnoga ugovora, i da nije potribno detaljnih zakonov za primjenu toga prava. Tako je od 1990.ljeta hrvatski jezik postao drugi upravni jezik Gradišća.
Iz toga je slijedilo konzekventno potribovanje za dvojezične topografske natpise po seli. Zakon je stupio na valjanost stoprv 2000. ljeta. I još istoga ljeta su se svetačno postavile dvojezične seoske table po cijelom Gradišću. Očekivani i od nekih političarov prorokovani zbludi se nisu dogodili.
Dva važni zakoni na europskoj razini – Okvirna konvencija i Manjinska čarta – do sada nisu doprimili znatnih promjenov.
HKD je proširilo svoje djelovanje na području športa (nogometni kup, keglanje, biciklanje,…). Težišće je ležalo i u utemeljenju i podupiranju tamburaških grup.
Po izklučenju HŠtD-a 1964. ljeta je HKD gledalo da samo pokrene svoju izdavačku djelatnost. Najpoznatije tiskano izdanje je danas “Glasilo“, ko redovito informira kotrige i simpatizante o dogodjaji u društvu i izvan društva. Med gimnazijalci vrlo je obljubljen časopis “dvotočka“, koga sastavljaju oni sami i ki more nastati literanim forumom naše mladine.
Najzahvalnija publika su ali dica. Ona znaju za hrvatskoga Asteriksa, rado gledaju slikovnice i čitaju o živina. Dičje jačke na kazeti su obljubljene kod dice i kod roditeljev. Pojavili su se mnogi crtani filmi na gradišćanskohrvatskom jeziku – na primjer iz serije Barba Luka ili Baltazar.
Ni tambure, ni “Hrvatske Novine” 1923., niti “Kalendar Gradišće 1946.”, niti profesionalni folklor, jačenje, niti poznavanje jezika i književnosti, ni znanstveno djelovanje se ne more zamisliti prez dobre i uske veze k staroj domovini Hrvatskoj. Akoprem se je ova veza gledala u javnosti dost puti vrlo skeptično i sumljivo. Nima sumlje, da je svenek, u svi prilika, Hrvatska bila najjača i navjernija potpora Gradišćanskim Hrvatom.
Kod suradnje s Hrvatskom se mora istaknuti kulturni sporazum s Gradišćem ki je omogućio izdanje naših rječnikov.
Ova vez nije bila samo jednostrana. Akoprem Gradišćanski Hrvati nisu državotvorni narod, se je gledalo i na to, da veze budu partnerske. I Gradišćanski Hrvati su dali svoj doprinos na socijalno-društvenom polju za vrime domobranskoga boja, prilikom povodje na Savi, prilikom potresov u Dalmaciji i Hercegovini. Člani HKD-a su podupirali zidanje crikav u Hrvatskoj, štartali kumstvo za sirote, davali potporu za novogradnju “Nacionalne biblioteke” pak krčili put za izgradjivanje gopodarstvenih vez austrijskih firmov s hrvatskimi.
Zlatka Gieler je 1988. ljeta odibrana za predsjednicu.
A 2003. ljeta se ostvarila dugoljetna želja HKD-a, biti zastupano s uredom i u južnom Gradišću, naime u Borti. S tim je laglje svakomu Hrvatu na jugu poslužiti se društvenimi strukturami i mogućnosti na centralnom mjestu.
2009. ljeta proslavilo je društvo svoje 80. ljetno postojanje u Vulkaprodrštofu. Generalno spravišće je i odabralo novi odbor na čelu s novim predsjednikom ddr. Stankom Horvatom.
Mladina je budućnost našega naroda. Zato HKD poklanja u svojem djelovanju posebnu pažnju dici i organizira:
Izdavačko djelovanje HKD, kot na primjer različne igre, karte, audio i video kazete, materijal i pomagala za učnju jezika i jačenje, su materijalni temelji djelovanja.
Na području obrazovanja odraslih se u seli nudjaju različiti aktiviteti:
Djelatnost za odrasle razvija HKD skupa sa svojimi seoskimi organizacijami. Da je hrvatska kultura još dobro prezentna, kažu nam seoske kazališne grupe. U Željeznu u uredu se čuvaju manuskripti i video snimke kazališnih predstavov. A «tamburanje uz oganj» i jačenje je slatka hrana za dušu i srce svakoga diozimatelja.
Podupirano od | Unterstützt von | Supported By
