Jezik Gradišćanskih Hrvatov

Gradišćanskohrvatski sliši indoeuropskim jezikom iz skupine slavskih jezikov. On je regionalna jezična varijanta hrvatskoga jezika i tim pripada južnoslavskim jezikom. Danas se oko 50.000 do 70.000 ljudi u današnjem Gradišću i susjedni kraji (zapadna Ugarska, Slovačka i Beč) služi gradišćanskohrvatskim kot razgovornim jezikom. Mimo toga još dandanas živi nekoliko obitelji u istočnom dijelu Dolnje Austrije i južne Moravske, u ki se je očuvao gradišćanskohrvatski jezik.

Po doseljenju u 16. stoljeću imali su Gradišćanski Hrvati i Hrvatice samostalan povijesni razvitak. Zato se je uopće mogao razviti uz hrvatski standardni jezik poseban regionalni književni jezik. Ipak ne postoji nekih većih poteškoć pri sporazumivanju. Znanje gradišćanskohrvatskoga jezika omogućuje lakši pristup i svim drugim južnoslavskim jezikom (srpskomu, slovenskomu, makedonskomu i bulgarskomu), no takaj i českomu i slovačkomu.

Temelj gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika je takozvana "čakavština", jedno izmed trih glavnih narječjev hrvatskoga jezika. Uza to su u gradišćanskohrvatskom ali zastupani i elementi dvih drugih glavnih hrvatskih narječjev, "kajkavskoga" i "štokavskoga".

Gradišćanskohrvatski jezik je obilježen mnogobrojnimi arhaičnimi izrazi i jezičnimi obliki. Tokom stoljeć udomaćile su se u njem mnoge posudjenice i sintaktičke osebine iz susjedskih jezikov, iz nimškoga, ugarskoga i slovačkoga.

Tipično za hrvatski jezik u Gradišću je prevladavanje lokalnih govorov u svakidanjoj jezičnoj praksi. Ujednačena književnojezična norma gradišćanskohrvatskoga hasnuje se pred svim u mediji i oficijelni teksti, manje u usmenoj komunikaciji.

Gradišćanskohrvatski je u šesti kotari Gradišća (30 općin) i pred nadredjenimi oblasti u Beču i Gracu dopušćen kot oficijelni službeni jezik Republike Austrije. On se podučava u osnovni škola dvojezičnih općin Gradišća i zapadne Ugarske, u dvojezični glavni škola, politehnički razredi i u nekoliko viših škol, a predaje se i na Bečkom sveučilišću i na Pedagoškoj akademiji u Željeznu.

Gradišćanskohrvatski je i jedan od liturgičnih jezikov katoličanske crikve Dijeceze Željezno.

Gradišćanskohrvatska pismena tradicija nastaje početkom 17. stoljeća. Suvrimeni gradišćanskohrvatski jezik kodificira se Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatskim rječnikom iz ljeta 1982. Mogućnost prvoga upoznanja gradišćanskohrvatskoga jezika nudi jezični udžbenik "Gradišćanskohrvatski glasi". Udžbenik se sastoji od trih sveskov i dvih CD-ov s auditivnimi i metodičnimi primjeri za pojedine lekcije i pregledom književnosti i muzike.

Gradišćanskohrvatski jezik služi se latinskim alfabetom. Mimo toga postoju posebne slove za morfeme č, ć, ž, š. S druge strani u gradišćanskohrvatskom nisu zastupane slove q, x, y, w niti prijeglasi ä, ö, i ü.

Opširnije informacije vidi na stranici Znanstvenoga instituta Gradišćanskih Hrvatov (link).

galerija

priredbe