Povijest Gradišćanskih Hrvatov

Kratak prikaz povijesti Gradišćanskih Hrvatov u Austriji

Po: Schruiff, Franjo, "Zur Geschichte und Entwicklung der kroatischen Volksgruppe"
u: Karall Kristina: Gradišćanskohrvatski glasi – Sprachkurs Burgenlandkroatisch, Weitra 1997 (Bibliothek der Provinz), I. dio.


Gradišćanske Hrvate su naselili u 16. stoljeću u graničnom prostoru med današnjom Austrijom, Ugarskom i Slovačkom. Jezgra ondašnjega naseljavanja bilo je područje današnjega Gradišća i istočni dio Dolnje Austrije.

Danas u ti kraji prema pojedini procjena živi otprilike 50.000 do 60.000 ljudi sa znanjem hrvatskoga jezika, većina njih u današnjem Gradišću i u Beču. Tim su Gradišćanski Hrvati i Hrvatice brojčano najveća priznata narodna grupa u Austriji.

"Stara domovina" Gradišćanskih Hrvatov leži u graničnom prostoru med današnjom Hrvatskom i Bosnom-Hercegovinom.


Uzroki i preduvjeti za naseljenje hrvatskih kolonistov

Gospodarska kriza na koncu sridnjega vijeka, različne epidemije i bojni pohodi Turkov u ljeti 1529. i 1532. opustošili su velik dio ondašnjih zapadnougarskih krajev. Ta činjenica je stvorila preduvjet za naseljenje hrvatskih kolonistov. Akcije preseljavanja su organizirali feudalni gospodari (pred svim velikaške obitelji Nádasdy, Erdödy i Batthyány), ki su imali posjede i u zapadnoj Ugarskoj i u sredinski dijeli Hrvatske. Zbog širenja Osmanskoga carstva na Balkanskom poluotoku činilo se je zemljišnim gospodarom sigurnijim preseliti kmete iz svojih južnih posjedov u zapadnougarske kraje. Ulogu su igrala i strateška razmišljanja. Jugoistočno od glavnoga grada Beča morala se je u interesu i opskrbe i obrane očuvati funkcionalna seljačka infrastruktura.

Po oprezni procjena preseljeno je u 16. stoljeću oko 20.000 do 60.000 hrvatskih kolonistov na područje današnjega Gradišća, u jugoistočni dio Dolnje Austrije, u dijele zapadne Ugarske, južne Moravske i južne Slovačke. U nekoliko navratov su se kretale na sjever mase organizirano preseljenih pomišane s množinom biguncev, kot nam povidaju očuvane naredbe grofa Batthyánya iz ljeta 1532.

Prve slijede hrvatskih doseljenic i doseljenikov moremo najti oko 1515. ljeta u urbari (popisi zemlje i dać) Željezanskoga kotara. U 16. stoljeću sačinjavali su hrvatski kolonisti oko 30 procentov stanovničtva. Najvećim dijelom su doseljeniki bili seljaki, no bilo je i duhovnikov, rukotvorcev, tršcev i predstavnikov nižega i sridnjega plemstva.

Poseban pravni status imali su Vlahi, naseljeni u 13 općin na južnom rubu Kisečke gore u Bortanskom kotaru. Oni govoru posebnim narječjem. Vlahi su bili obvezani na vrlo niske daće, a od tlake su bili oslobodjeni. Gospodske obitelji Batthyány i Erdödy su im povjeravali vojne i policijske dužnosti. Za razliku od drugih seljakov bavili su se intenzivnim pašnim gospodarstvom i razvitim trštvom blagom i vunom med Štajerskom, Dolnjom Austrijom, Ugarskom i Bosnom.

na početak


Otpor protiv naseljavanja

Sredinom 16. stoljeća počeo se je javljati otpor protiv "tudjincev". Dolnjoaustrijanski staliži potribovali su od cesara Maksimilijana II, neka prepovi daljnje naseljavanje Hrvatov, a hrvatske doseljenike neka zamini nimškimi i neka Hrvatom već ne budu pristupne funkcije. Po početni dvojba izdao je Maksimilijan II u decembru 1573. tajnu naredbu, u koj se je odazvao na potribovanja staližev i odredio općenitu pravnu diskriminaciju hrvatskih podanikov.

na početak


Faza konsolidacije

Nemirnomu vrimenu selidbe i naseljavanja u potpuno ili većinom pusta, a dijelom i u novoutemeljena sela (pred svim u Gradišću) je slijedila faza kulturne i gospodarske konsolidacije.

Gradišćanski Hrvati donesli su sa sobom različne govore čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga narječja, tako da je bio razgovorni jezik od sela do sela čudaputi jako različan. A i u 19. stoljeću izjednačeni gradišćanskohrvatski književni jezik razlikuje se u znatnoj mjeri od suvrimenoga književnoga jezika u Republiki Hrvatskoj. Hrvatski doseljeniki donesli su sa sobom i svoju staroslavsku crikvenu tradiciju skupa s glagoljicom i glagoljskom liturgijom. O tom svidoči najstariji pisani dokumenat Gradišćanskih Hrvatov, rukopisni zapis u Klimpuškom misalu iz ljeta 1564. No slijedi glagoljice su se vrijeda zgubili.

na početak


Reformacija i protureformacija – Rodjenje književnoga jezika

Za vrime reformacije djelovali su u Gradišću različni hrvatski protestantski učitelji i teologi, ki su stvorili prve publikacije na hrvatskom jeziku u Gradišću. Najglasovitiji med njimi bio je pastor Grgur Pythiraeus-Mekinić, ki je izdao med 1609. i 1611. u sridnjogradišćanskom Keresturu dva protestanske graduale na hrvatskom jeziku, svoje "Dusevne peszne". No djelovanje hrvatskih reformatorov nije imalo trajnoga uspjeha. Ne glede na to njeva književna djela ipak predstavljaju početak hrvatskoga književnoga jezika u Gradišću.

Prvi procvat doživio je gradišćanskohrvatski književni jezik u dobi protureformacije, kad su biškupi i jezuiti hrvatskoga porijekla u 18. stoljeću proširili u narodu vjersko-poučne knjige na hrvatskom jeziku. Narodnu pobožnost Hrvatic i Hrvatov su podupirale i mnoge novoutemeljene hodočasne crikve kotno Svetica za Jezerom ili Lovreta blizu Željezna. Iz velikoga broja hrvatskih knjig te hrvatske vjerske literarne scene triba posebno istaknuti djela Eberharda Marije Kragela, Ladislava Valentića i Lovre Bogovića. Poslidnji je pisac i još danas vrlo proširenoga klasičnoga molitvenika Gradišćanskih Hrvatov "Hiža zlata".

Gradišćanskohrvatski književni jezik pisan je po pravili ugarskoga pravopisa, kot i najveći dio obiteljskih imen. Kod njih se je očuvao ugarski način pisanja ča do danas. Tipični nastavki imen su "its", "ich" i "-ics", ki odgovaraju ugarskomu načinu pisanja hrvatskoga sufiksa "-ić"

na početak


Kulturni i jezični razvitak

Prve školske knjige iz 1746. i 1747. nastale su na privatnu inicijativu. 1806. je izašao prvi pravi udžbenik za hrvatske škole zapadne Ugarske od patra Ivana Sigismunda Karnera. U to vrime su stvoreni i prvi kontakti s Hrvati u staroj domovini.

Važan dogodaj u razvitku književnoga jezika je sigurno bio – doduše nikad tiskani – prijevod Novoga Zakona na jezik Gradišćanskih Hrvatov početkom 19. stoljeća. Hrvatski etnolog i sakupljač narodnih pjesam Fran Kurelac je med 1846. i 1848. istraživao narodne jačke Gradišćanskih Hrvatov. Osobito obljubljeni u prostom narodu bili su kalendari, ki su se od ljeta 1805. počeli pojavljati u obliku godišnjakov. Oni su mnogo doprinesli širenju i čvršćenju gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika.

Centralna vlada u Beču je podupirala razvijanje samostalne kulture Gradišćanskih Hrvatov u drugoj polovici 19. stoljeća. Uznemirene ugarskom revolucijom ljeta 1848. kanile su centralne vlasti oslabiti liberalni, protuhabsburški tabor u Ugarskoj podupirajući samostalni kulturni razvitak malih nemadjarskih narodnosti. Pri tom su se naslanjali u prvom redu na pomoć katoličanskoga duhovničtva, ko je nadziralo cijelo osnovno školstvo u Ugarskoj.

Ljeta 1853. je izašla početnica za Hrvate, ka se je morala posebno prilagoditi jezičnim prilikam Gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov. Zakon o narodnom školstvu iz ljeta 1868. je institucionalizirao podučavanje na materinskom jeziku stanovničtva, a sve veća potriboća školskih knjig je prouzrokovala probijanje samostalnoga književnoga jezika na temelju čakavskih ikavsko-ekavskih govorov i preuzimanje suvrimenoga hrvatskoga pravopisa.

Mnogobrojne pjesmarice Mihovila Nakovića, Ivana Vukovića i Jakoba Dobrovića održale su do dana današnjega na životu šaroliko bogatstvo narodne pjesme Gradišćanskih Hrvatov. Gradišćanskohrvatski napjev, narodna pjesma "Jutro rano sam se stao" služila je vjerojatno Jožefu Haydnu kot uzor pri komponiranju stare cesarske himne "Gott erhalte", ka se je kasnije kot melodija nimške nacionalne himne "Deutschland, Deutschland über alles" odn. sada "Einigkeit und Recht und Freiheit" proglasila širom svita.

Svoj prvi procvat doživila je gradišćanskohrvatska književnost na rubu stoljeća djeli duhovnika Mate Meršića-Miloradića. U seljačkom "Kalendaru svete Familije", koga je izdavao od 1903., razvio je Miloradić jedinstvenu i dotle nedostignutu pjesničku djelatnost i postao je u pravom smislu pjesnik svih Gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov. Iz njegovoga pera je izniknuo i tekst gradišćanskohrvatske himne "Hrvat mi je otac".

Dugo vrime je kulturni razvitak bio povezan s vjerskim. Budući da Hrvati nisu imali vlašćih političkih i gospodarskih centrov, pretvorilo se je selo, selska zajednica, u temelj hrvatskoga narodnoga života. Pokidob su ta selska mjesta bila otcipljena od društvenih i kulturnih impulsov gradov, ona nisu mogla razviti staleška društva, vezana uz cehe i nadregionalno orijentirana. U većoj mjeri su utemeljitelji hrvatskih društav u Gradišću bila udruženja vjerskih i kulturnih usmirenj.

na početak


Pokušaji madjarizacije

Intenzivni pokušaji nacionalističkih ugarskih vladov med 1879. i 1918., da dostignu proširenje ugarskoga jezika i potisnu manjinske jezike – i pomoću masivnih mjer madjarizacije na polju podučavanja i službenoga jezika – imali su samo skromne uspjehe. Polag rezultatov brojidbe 1920. ljeta je samo 26,8 procentov svega stanovničtva Gradišća vladalo usmeno i pismeno ugarskim jezikom. Duhovna elita narodne grupe, pred svim učiteljstvo i duhovničtvo, stekla je većinom izobrazbu na ugarskom jeziku pa je bila prougarski raspoložena.

na početak


Gospodarstvo i socijalna struktura

Vinogradarstvo i trštvo vinom, gajenje žita i blaga bili su stoljeća dugo gospodarski temelji Gradišćanskih Hrvatov. Hižičarski sloji su jur u 19. stoljeću počeli migrirati, iskajući si posao spočetka kot djelači pri žetvi, kasnije kot djelači u industriji i gradjevinstvu u industrijski regija Bečke kotline, u Beču i Gracu. U isto vrime došlo je i do velikoga iseljavanja u SAD, ko je dostignulo svoj vrhunac na rubu stoljeća. U vrime sloma Habsburške monarhije je jur već od polovice hrvatskoga stanovničtva sjevernoga Gradišća bilo zaposleno u industriji. No u sridnjem i južnom Gradišću je broj zaposlenih u poljodjelstvu iznašao još svenek 67 procentov.

Važan problem za Hrvatice i Hrvate u Prvoj republiki je ada bilo pitanje agrarne reforme. Površine poljnoga i loznoga gospodarstva ostale su u Gradišću ne glede na manje korekture u korist Hrvatov i dalje u ruka ugarskih i nimško-austrijanskih veleposjednikov. Uz mala i najmanja imanja Hrvatov od dvih do petih hektarov postojali su posjedi od već tisuć hektarov zemlje. Izgradnja udruženj po uzoru Raiffeisena nije imala mnogo već uspjeha od agrarne reforme. Mnogo ljudi bilo je prisiljeno, da se odseli.

na početak


Tendencije asimilacije u Austriji

Jedna od velikih poteškoć za novo Gradišće je ležala u tom, da su veći varoši, ki su dosle bili lokalna središća trgovine, uprave i politike, ostali kod Ugarske. Novostvorena nimška uprava i nimškonacionalna propaganda putem školskoga društva Südmark izazvale su pritisak asimilacije.

Stav hrvatskoga stanovničtva u pitanju priključenja Gradišća Austriji 1920/21. ljeta odredjivao je s jedne strani strah, da će biti odrizano od industrijskih područjev i tržišć u gospodarski razvijenijoj Austriji, a s druge strani strah, da će pod austrijanskimi školskimi zakoni izgubiti svoje osnovne škole na materinskom jeziku. Austrijanski školski zakon o osnovnom školstvu je strogo lučio crikvu i školu. Tim se je mnogim činio ugrožen daljnji opstanak katoličanskih osnovnih škol na materinskom jeziku.

Zbog toga je 1920. ljeta utemeljeno Hrvatsko kulturno društvo pod peljanjem klerikalnokonzervativnih učiteljev i duhovnikov predalo graničnoj komisiji pobjedničkih sil memorandum, u kom je potribovalo, da hrvatska sela ostanu kod Ugarske. Posljedica toga je bila, da su po odredjenju nove zemaljske granice hrvatska sela u neposrednoj blizini granice s oko 10.000 stanovnikov pripisana Ugarskoj.

Za četire jezike Gradišća (romanes, ugarski, hrvatski, nimški) je po priključenju Gradišća uloga najvažnijega javnoga jezika jasno prešla od ugarskoga na nimški. Tu novu hijerarhiju su pripadniki svih jezičnih grup u Gradišću mentalno prihvatili. Pritisak, da moraju vladati nimškim jezikom bolje nego hrvatskim, ki je prouzrokovao kod pripadnikov jezične grupe stalno smanjenje jezične kompetencije u materinskom jeziku, kot i znatno smanjeno značenje manjinskih jezikov u školstvu i obrazovanju, su uz gubljenje jezika očividni uzroki kulturne i etničke asimilacije u Gradišću do dana današnjega.

na početak


Politički raskol narodne grupe

U razdoblju med dvimi boji raskolila se je hrvatska narodna grupa na dva političke tabore. Vruće konflikte izazvalo je školsko pitanje. 1920. su vlasti u Gradišću privrimeno ostavile na snagi ugarske školske zakone. Kad su socijaldemokrati 1922. odlučno potribovali upeljanje austrijanskoga školskoga zakona i kad je tako u Zemaljskom saboru i odlučeno, prepričili su to vladajući kršćanskodemokrati na saveznoj razini. Kršćanskodemokrati su na ta način osigurali pridržanje katoličanskih osnovnih škol u Gradišću i tim i crikveni nadzor nad školskom organizacijom i nastavni plani. Na to su u socijalistički dominirani seli počeli utemeljivati osnovne škole s nimškim podučavnim jezikom.

Upotribljavanje gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika je nastalo simbolom za kršćanskosocijalnu orijentaciju, a socijalistički nastrojeni Hrvati su odbijali njegovo hasnovanje u školi i službenoj praksi. Socijaldemokratske novine "Naš glas" su prestale izlaziti. To je kot Zemlje Gradišće izazvalo jako restriktivnu politiku pri ulaganju sredstav u hrvatsko školstvo. Doduše se je tiskala početnica, ali važna područja – kot na primjer izobrazba učiteljev ili više školstvo – ograničavala su se na dodatne slobodne predmete.

Hrvatske organizacije su u sve većoj mjeri integrirane u partijske strukture kršćanskodemokratske stranke. Ljeta 1929. se je nanovič utemeljilo Hrvatsko kulturno društvo doduše kot nadstranačko, no nikad mu se nije ugodalo zaistinu premostiti diboki politički razdor. Pri izbori u Zemaljski sabor kandidirala je i posebna hrvatska kršćanskodemokratska stranka, koj je ali falilo samo malo glasov za ulaz u sabor. Spojivši se kratko potom s Kršćanskodemokratskom strankom nije već kandidirala kot posebna partija. Na mjesto toga su Hrvatom neformalno zasigurani dva mandati za pripadnike narodne grupe na kršćanskodemokratskoj listi. U daljnjem je (i u 2. Republiki) u Saboru bilo zastupano uvijek po nekoliko hrvatskih odbornikov.

na početak


Staleška država i Treti Rajh

Ideološki i politički razdor med hrvatskim stanovničtvom pojačao se je 1934. integracijom hrvatskih društav u organizacije Staleške države. 1937. imenovan je školski nadzornik za hrvatsko školstvo i izdan zakon za manjinsko školstvo, ki je bio jako povoljan za manjinu. U njem se je predvidjalo podučavanje na materinskom jeziku, odgovarajući sastavu stanovničtva. No zbog priključenja Nimškomu Rajhu u marcu 1938. zakon nije već prenesen u praksu.

Struktura NSDAP-a u Gradišću bila je obilježena visokim postotkom pripadnikov hrvatske i ugarske narodnosti. Mnogo nezaposlenih i razočaranih socijaldemokratov je jur pred 1938. masovno priticalo ilegalnomu NSDAP-u, ki je uspješno isticao povoljnije gospodarske izglede u Nimškom Rajhu, potcjenjivajući u isto vrime pogibelj nimškoga nacionalizma za manjine. Nacionalsocijalisti su imali u mnogi hrvatski seli i organizacija svoje povjerenike. NSDAP je u Gradišću priredjivao partijske manifestacije još i na hrvatskom i ugarskom jeziku. Partiji lojalnim Hrvatom su povjerili peljajuća mjesta u Hrvatskom kulturnom društvu. Iz vanjskopolitičkih obzirov odustale su nacističke vlasti spočetka od proganjanja hrvatskih političarov.

Kad su partijski krugi u Berlinu ljeta 1941. pokrenuli pitanje o preseljenju Gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov, prepričili su to gradišćanski partijski peljači. Stoprv 1942. su prekinuli izlaženje hrvatskih novin. No u školskom pitanju je NSDAP bio nepopustljiv. Konfesionalne škole su pretvorene u državne, hrvatski jezik je u toku nekolikih misec skoro potpuno potisnut, a u seli su utemeljene čuvarnice s ciljem ponimčenja. Hrvatske učiteljice i duhovnike, ki su se tomu suprotstavili, su za kaštigu premjestili ili, kot farnika Matu Semelikera, poslali u koncentracioni logor Dachau.

Za razliku od partizanske borbe Slovencev u Koruškoj nije med Gradišćanskimi Hrvati došlo do organiziranoga suprotstavljanja. Nek pojedinačno su se neke Hrvatice i Hrvati zbog svojega antifašističnoga osvidočenja pridružili titovskim partizanom u Jugoslaviji.

na početak


Druga republika

Po Drugom svitskom boju je dr. Lovre Karall, Hrvat iz Velikoga Borištofa, nastao prvi pri slobodni izbori odibrani zemaljski poglavar Gradišća. Još u ljetu 1945. stupili su Gradišćanski Hrvati u kontakt s Titovom vladom u Jugoslaviji i ishodili otpušćenje svojih hrvatskih sunarodnjakov iz bojnoga zarobljeničtva.

Tom akcijom je Hrvatsko kulturno društvo vrijeda dospilo u političke poteškoće, ar je Jugoslavija pri mirovni pregovori 1947. potribovala izmjenu stanovničtva ili kulturnu autonomiju za hrvatsku narodnu grupu. Gradišćanski Hrvati su odlučno odbijali izmjenu stanovničtva. Po raskidu Tita sa Staljinom u ljetu 1949. je i Sovjetski Savez prestao podupirati te prijedloge Jugoslavije. No prava hrvatske manjine u Gradišću – isto kot i prava Koruških Slovencev - su fiksirana u članu 7 Državnoga ugovora iz 1955. Ona ali do dana današnjega nisu ispunjena.

na početak


Obnovljenje Gradišća

Obnovljenje Gradišća se je zavlačilo zbog njegove pripadnosti sovjetskoj posadnoj coni, a kasnije zbog položaja zemlje neposredno uz "Željezni zastor". Posljedica toga je bila, da se socijalna struktura hrvatskih sel dugo vrime nije minjala. Stoprv sredinom šezdesetih ljet, s porastom industrijalizacije u Beču, Bečkoj kotlini i u Gracu, počeli su Gradišćanski Hrvati u većoj mjeri iskati zaposljenje u industriji. Oko 25% zaposlenih Gradišća vozilo se je sada na djelo u industrijske centre. Oni su prekinuli vezu sa selskom tradicijom i rješili se uticaja tradicionalnih autoritetov. To je izazvalo krizu dosadašnje hrvatske rodbinske i selske zajednice i prouzrokovalo individualizaciju ljudi. Povećao se je broj mišanih hištav, dvojezično podučavanje se je smanjilo. Dokle su sela sjevernoga Gradišća mogla držati broj stanovničtva, podnašajući ali sve više stope asimilacije, imala je medjutim većina sel sridnjega Gradišća i nekoliko sel na jugu jedva asimilacije, ali zato velike gubitke zbog odseljavanja.

na početak


Stranačkopolitička konfrontacija po 1955. ljetu

Politički razdor hrvatskoga stanovničtva se dugo nije mogao prebroditi niti u Drugoj republiki. Hrvatske organizacije su se u sve većoj mjeri integrirale u Narodnu stranku, pripisujući si pri tom ulogu zastupničtva narodne grupe, protiv čega je žestoko protestirao socijalistički dominirani "Prezidij načelnikov i vicenačelnikov hrvatskih i mišanojezičnih općin Gradišća".

Podučavanje na materinskom jeziku u osnovni škola se je opet zapeljalo Zakonom za manjinsko školstvo iz ljeta 1937., ki je ostao u valjanosti do 1995. ljeta. Iako se nikad nisu ispunile odredbe Državnoga ugovora za Gradišćanske Hrvate u pogledu viših škol i dvojezičnih natpisov, valjala je hrvatska jezična grupa u šezdeseti i sedamdesti ljeti kot "mirna manjina". Stav stanovničtva pri izbori razlikuje se u dvojezični općina u jako neznatnoj mjeri od gradišćanskoga prosjeka.

na početak<


Odseljavanje i važnost Beča za Hrvatice i Hrvate iz Gradišća

Gospodarska slabost Gradišća odražavala se je otežavajuće na opće jezično i kulturno stanje hrvatske narodne zajednice. Još uvijek je velik broj gradišćanskoga stanovničtva prisiljen najti si djelatno mjesto izvan zemlje. Velik dio od njih se vraća u svoje domaće selo samo koncem tajedna.

Ti putujući djelači i djelačice nisu već uključeni u kulturne i jezične aktivnosti u selu i se u sve većoj mjeri odaljuju od svoje prvobitne kulture i od svojega jezika. Dnevna ili tajedna vožnja na djelo im prepričava aktivno sudjelivati pri kulturnom djelovanju u selu. Da bi to bar malo nadoknadili, osnovali su Gradišćanski Hrvati jur 1934. ljeta Hrvatsko gradišćansko kulturno društvo u Beču. Cilj te organizacije bila je uz kulturnu i socijalna skrb za hrvatske djelačice i djelače iz Gradišća.

U Drugoj republiki je značenje saveznoga glavnoga grada Beča kot mjesta zaposljenja i naobrazbe za Gradišćanske Hrvate još naraslo. Ljeta 1948. utemeljili su študenti i študentice u Beču Hrvatski akademski klub. Danas živi bar privrimeno četvrtina do tretine svih Gradišćanskih Hrvatov u Beču. Od 1993. ljeta se trsi "Gradišćansko-hrvatski Centar" u Beču odgovoriti na ta razvitak nudeći opsežne priredbe i programe na području kulture, obrazovanja odrašćenih, zabave, športa i religije. Za dicu stoju na raspolaganje dvojezična dičja grupa i različni izvanškolski jezični tečaji. Dosad se nije ugodalo organizirati i regularno dvojezično školstvo u Beču.

na početak


Folklor kot točka identifikacije

Zahvaleći živim kontaktom s Hrvatskom upoznali su se Gradišćanski Hrvati jur 1922. s tamburicom, hrvatskim narodnim instrumentom. U slijedeći desetljeći osnovane su mnoge do dana današnjega aktivne tamburaške grupe i zbori. Tamburica je u Gradišću postala pravim simbolom hrvatske jezične zajednice. Danas igra tamburica važnu ulogu na polju djelovanja za hrvatsku mladinu. Nadregionalni folklorni ansambl "Kolo Slavuj" pridonašao je i još uvijek mnogo pridonaša znanstvenomu istraživanju i koreografiranomu predstavljanju predanoga narodnoga bogatstva i uticao je na mnogobrojne folklorne grupe širom Gradišća. Uz narodnu muziku i narodni ples, ki se gaju u tradicionalni grupa, važnu ulogu u kulturnom životu Gradišćanskih Hrvatov igraju igrokazne grupe.

na početak


Kulturni i jezični preporod

Početkom osamdesetih ljet došlo je do maloga preporoda narodne grupe, koga je u prvom redu pokrenulo novo pokoljenje aktivistkinj i aktivistov. Mimo nepokretnih, partijskopolitičkih strukturov etabliranih udruženj razvile su se nove kulturne inicijative. "Dan mladine", koga svako ljeto organizira Hrvatski akademski klub, razvio se je u mjesto sastanka i kristalizacije toga novoga gibanja. U Velikom Borištofu oživila je "KUGA-Kulturna Zadruga" mladenačku scenu pak je u toku samo nekolikih ljet nastala centrom kritičnoga i modernoga gledanja na manjinu, daleko od svake romantične folklorizacije.

Iz okruga te nove, svisne i kritične generacije Gradišćanskih Hrvatov izašlo je nekoliko hrvatskih rok- i pop-grup, jedna naklada i mnoge kulturne inicijative. Ta pokret obnovljenja dao je važne impulze i etabliranomu tajedniku "Hrvatske novine", Hrvatskomu akademskomu klubu u Beču i mnogim lokalnim hrvatskim društvam. Da su danas svako ljeto na "Danu mladine" zastupani jedan uz drugoga nošnja i punk, avantgarda i folklor, posljedica je to te nove inicijative.

na početak


Dvojezičnost u naobrazbi

Poboljšanja na školskom sektoru mogla su se dostignuti tim, da su se 1989. upeljali na dvi gimnazija školski pokusi s hrvatskim kot obaveznim predmetom na izbor i utemeljenjem Dvojezične savezne gimnazije Oberwart/Borta/Felsöör 1992/93.

Takaj u ljetu 1989. zaključio se je u Gradišću zemaljski zakon, ki prepisuje za odredjene i kot dvojezično definirane općine najmanje šest uri u tajednu dvojezični odgoj dice u čuvarnici. Za neke općine znači ta zakon prvi korak k dvojezičnosti, dokle su u mnogi drugi općina i pred tim zakonskim rješenjem u čuvarnica odgajali dicu skroz na hrvatskom jeziku odn. dvojezično.

Dvojezično školstvo se je 1995. ljeta temeljito reformiralo. Po prvi put se je upeljala mogućnost odjave od dvojezičnoga podučavanja. Dvojezično podučavati se mora u svi kot dvojezično definirani općina. Opseg hrvatskoga dijela podučavanja se ali nije odredio, tako da se u praksi zakon različno interpretira. Teškoće u dvojezičnom podučavanju prouzrokuje i različna jezična kompetencija dice. Nedostatki, s kimi dica dojdu iz roditeljskoga doma ili iz čuvarnice, škola već ne more nadoknaditi.

Dvojezična glavna škola Velikoga Borištofa, ka se je do ljeta 1995. peljala kot školski pokus, zadobila je zakonsku podlogu, isto kot i kratko pred tim utemeljena dvojezična gimnazija u Borti/Oberwart/Felsöör. Na nekoliki sridnji škola podučava se hrvatski jezik kot slobodni predmet ili kot obavezni predmet po izboru. Nekoliko društav djeluje na polju obrazovanja odrašćenih i nudi i jezične i druge tečaje s različnimi sadržaji na hrvatskom jeziku.

Za samostalnu učnju za odrašćene je pogodan jezični udžbenik "Gradišćanskohrvatski glasi". On trimi knjigami i dvimi CD-i omogućuje prvo upoznavanje gradišćanskohrvatskoga. 

na početak


Opširnija literatura

Baumgartner, Gerhard: 6 x Österreich. Geschichte und aktuelle Situation der Volksgruppen. Klagenfurt/Celovec 1995 (Drava)

Breu, Josef: Die Kroatensiedlungen im Burgenland und in den anschließenden Gebieten. Wien 1970 (Franz Deuticke)

Geosits, Stefan (Hrsg.): Die burgenländischen Kroaten im Wandel der Zeiten. Wien 1986 (Edition Tusch)

Holzer, Werner, Pröll, Ulrike (Hrsg.): Mit Sprachen leben. Praxis der Mehrsprachigkeit. Klagenfurt/Celovec 1995 (Drava)

Holzer, Werner, Münz, Rainer (Hrsg.): Trendwende? Sprache und Ethnizität im Burgenland. Wien 1993 (Passagen Verlag)

Hrvatski akademski klub/Franz Palkovits (Hrsg.): Symposion Croaticon – Gradišćanski Hrvati. Beč/Wien 1974 (Braumüller)

na početak

galerija

priredbe