Povijest

 

Uzroki i preduvjeti za naseljenje hrvatskih kolonistov

Prve slijede hrvatskih doseljenic i doseljenikov moremo najti oko 1515. ljeta u urbaru Željezanskoga kotara. U 16. stoljeću je oko 30% stanovničtva bilo hrvatsko. Uz duhovnike, rukotvorce i plemiće su najvećim dijelom došli seljaki u denašnje Gradišće. Zbog gospodarske krize na koncu srijdnjega vijeka, različnih epidemij i turskih opsad u ljeti 1529. i 1532. se je napustio velik dio ondašnjih zapadnougarskih krajev. Ta činjenica je bila uzrok za naseljenje hrvatskih doseljenic i doseljenikov iz različnih krajin Hrvatske, ke su ončas graničile na osmansko carstvo.

Iz današnjega pogleda se ne more točno reći, koliko ljudi se je preselilo na područje današnjega Gradišća, u jugoistočni dio Dolnje Austrije, u dijele zapadne Ugarske, južne Moravske i južne Slovačke. Procjene znanstvenic i znanstvenikov su jako različne, broji divergiraju med 60.000 i 200.000.

Nalog za preseljivanja su dale plemićke obitelji, uz druge i Nádasdy, Erdödy i Batthyány, ki su imali posjede u zapadnoj Ugarskoj i u sredinski dijeli Hrvatske. Plemići su se trudili svojim kmetom nuditi sigurnost pred svim ča se tiče djelatnih i životnih uvjetov. Tako je došlo do organizirane selidbe, ka se izvršila i gledeć na strateška razmišljanja: u interesu opskrbe i obrane morala se je očuvati seljačka infrastruktura.

Poseban pravni status, dodiljen od obitelji Batthyány, imali su Vlahi, ki su govorili i posebnim narječjem. Bili su naseljeni u 13 općin na južnom rubu Kisečke gore. Vlahi su bili oslobodjeni od poreza, ipak su imali vojne dužnosti i su se, na razliku od drugih seljakov, bavili pašnim gospodarstvom i tržili blagom i vunom med Štajerskom, Dolnjom Austrijom, Ugarskom i Bosnom.

Nemirnomu vrimenu selidbe i naseljavanja u potpuno ili većinom pusta, a dijelom i u novoutemeljena sela (pred svim u Gradišću) je slijedila faza kulturne i gospodarske konsolidacije. Gradišćanski Hrvati donesli su sa sobom različne govore čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga narječja, tako da je bio razgovorni jezik od sela do sela čudaputi jako različan. (link: -> Već o jeziku) Donesli su i svoju staroslavsku crikvenu tradiciju skupa s glagoljicom i glagoljskom liturgijom. O tom svidoči najstariji pisani dokumenat Gradišćanskih Hrvatov, rukopisni zapis u Klimpuškom misalu iz ljeta 1564. Slijedi glagoljice su se vrijeda zgubili.

Pod cesarom Maksimilijanom II. se je sredinom 16. stoljeća pojavio prvi otpor protiv doseljenikov. U decembru 1573. je cesar odredio općenitu pravnu diskriminaciju hrvatskih podanikov ito da im ne budu pristupne javne funkcije, kot su potribovali dolnjoaustrijski staliži.

Za vrime reformacije u 16 i 17. stoljeću djelovali su u Gradišću različni hrvatski protestantski učitelji i teologi, ki su stvorili prve publikacije na hrvatskom jeziku u Gradišću. Iako djelovanje hrvatskih reformatorov nije imalo trajnoga uspjeha, njeva književna djela ipak predstavljaju početak hrvatskoga književnoga jezika u Gradišću.

S izdanjem prvih udžbenikov početkom 19. stoljeća stvoreni su i prvi kontakti s Hrvati u staroj domovini. Centralna vlada u Beču je podupirala razvijanje samostalne kulture Gradišćanskih Hrvatov u drugoj polovici 19. stoljeća. Zbog ugarske revolucije uznemirene centralne vlasti, kanile su oslabiti liberalne, protuhabsburške tendencije u Ugarskoj i podupirati samostalni kulturni razvitak malih nemadjarskih narodnosti. Pri tom su se naslanjali u prvom redu na pomoć katoličanskoga duhovničtva, ko je nadziralo cijelo osnovno školstvo u Ugarskoj.

Zakon o narodnom školstvu iz ljeta 1868. je institucionalizirao podučavanje na materinskom jeziku stanovničtva. Sve veća potriboća školskih knjig je prouzrokovala probijanje samostalnoga književnoga jezika na temelju čakavskih ikavsko-ekavskih govorov i preuzimanje suvrimenoga hrvatskoga pravopisa.

Suprot tim tendecijam su med 1879. i 1918. ljetom nacionalističke ugarske vlade forsirale madjarizaciju pomoću masivnih mjer na polju podučavanja i službenoga jezika. Imali su samo skromne uspjehe. Rezultati brojidbe 1920. ljeta su pokazale, da je samo 26,8 % gradišćanskoga stanovničtva vladalo usmeno i pismeno ugarskim jezikom. Pred svim učiteljstvo i duhovničtvo, elita narodne grupe, je bila izobražena na ugarskom jeziku i zato za prougarske tendecije.

 

Gospodarstvo i socijalna struktura

Vinogradarstvo i seljačtvo bili su stoljeća dugo gospodarski temelji gradišćanskih Hrvatov. Seljačko stanovničtvo je jur u 19. stoljeću počelo migrirati, iskajući si posao kot djelači pri žetvi, u industriji i gradjevinstvu u i oko Beča i Graca. U isto vrime došlo je i do velikoga iseljavanja u SAD, ko je dostignulo svoj vrhunac na koncu stoljeća. U vrime raspada Habsburške monarhije je jur već od polovice hrvatskoga stanovničtva sjevernoga Gradišća bilo zaposleno u industriji. U sridnjem i južnom Gradišću je broj zaposlenih u poljodjelstvu iznašao još svenek 67 %.

Važan problem za Hrvatice i Hrvate u Prvoj republiki je ada bilo pitanje agrarne reforme. Izgradnja udruženj po uzoru Raiffeisena nije imala mnogo već uspjeha od agrarne reforme. Mnogo ljudi bilo je prisiljeno, da se odseli.

 

Tendencije asimilacije u Austriji

S koncem monarhije, Prvim svitskim bojem, i osnivanjem Gradišća 1921. ljeta kot dio Austrije došlo je do mnogobrojnih problemov: Veći varoši, ki su dosle bili lokalna središća trštva, uprave i politike, ostali kod Ugarske. Stanovničtvo se je u pitanju priključenja Gradišća Austriji bojalo da će biti odrizano od industrijskih područjev i tržišć u gospodarski razvijenoj Austriji.

Za Hrvate je došlo do dodatnih problemov: Novostvorena nimška uprava i nimškonacionalna propaganda putem školskoga društva Südmark izazvale su pritisak asimilacije.  Zvana toga su gradišćanski Hrvati imali strah, da će pod austrijanskimi školskimi zakoni izgubiti svoje osnovne škole na materinskom jeziku. Austrijanski školski zakon o osnovnom školstvu je strogo lučio crikvu i školu. Tim se je mnogim činio ugrožen daljnji opstanak katoličanskih osnovnih škol na materinskom jeziku.

Za to vrime (1929. ljeta) se je osnovalo i Hrvatsko kulturno društvo (HKD) u Austriji. Predali su memorandum, u kom se je  potribovalo, da hrvatska sela ostanu kod Ugarske, na graničnu komisiju pobjedničkih sil. Posljedica toga je bila, da su po odredjenju nove zemaljske granice hrvatska sela u neposrednoj blizini granice s oko 10.000 stanovnikov pripisana Ugarskoj.

Po priključenju Gradišća se je službeni jezik minjao od ugarskoga na nimški jezik. Tu novu hijerarhiju su pripadniki svih jezičnih grup u Gradišću (nimški, hrvatski, ugarski i romanes) mentalno prihvatili.  Pripadniki jezičnih grup su stali pod pritiskom, da moraju vladati nimškim jezikom bolje nego hrvatskim. To je prouzrokovalo stalno smanjenje jezične kompetencije u materinskom jeziku, kot i znatno smanjeno značenje manjinskih jezikov u školstvu i obrazovanju. Gubitak jezika je do dandanas očividni uzrok kulturne i etničke asimilacije u Gradišću.

 

Politički raskol narodne grupe

U razdoblju med dvimi boji raskolila se je hrvatska narodna grupa na dva političke logore. Vruće konflikte izazvalo je školsko pitanje. Do daljnjega su vlasti u Gradišću 1920. odlučile, da ćedu dotadašnji ugarski školski zakoni i odredbe valjati, dokle je ne zaminju. Socijaldemokrati su 1922. potribovali upeljanje austrijanskoga školskoga zakona, ča se je u Zemaljskom saboru odlučilo. To su prepričili vladajući Kršćanskodemokrati na saveznoj razini i s tim osigurali pridržanje katoličanskih osnovnih škol u Gradišću kot i crikveni nadzor nad školskom organizacijom. Na to su u socijalistički dominirani seli počeli utemeljivati osnovne škole s nimškim nastavnim jezikom.

Upotribljavanje gradišćanskohrvatskoga jezika je nastalo simbol za kršćanskosocijalnu političku orijentaciju. Socijalistički nastrojeni Hrvati su nasuprot odbijali njegovo hasnovanje u školi i službenoj praksi. Zemlja Gradišće je prakticirala jako restriktivnu politiku pri podupiranju hrvatskoga školstva.

Hrvatske organizacije su u sve većoj mjeri integrirane u partijske strukture kršćanskodemokratske stranke. Ljeta 1929. se je nanovič utemeljilo Hrvatsko kulturno društvo doduše kot nadstranačko, no nikad mu se nije ugodalo zaistinu premostiti diboki politički razdor. Pri izbori u Zemaljski sabor kandidirala je i posebna hrvatska kršćanskodemokratska stranka, koj je ali falilo nekoliko glasov za ulaz u sabor. Spojivši se kratko potom s Kršćanskodemokratskom strankom nije već kandidirala kot posebna partija. Na mjesto toga su Hrvatom neformalno zasigurani dva mandati za pripadnike narodne grupe na kršćanskodemokratskoj listi. U daljnjem je (i u 2. Republiki) u Saboru bilo zastupano uvijek nekoliko hrvatskih odbornikov.

 

Staleška država i Treti Rajh

Ideološki i politički razdor med hrvatskim stanovničtvom pojačao se je 1934. integracijom hrvatskih društav u organizacije Staleške države. 1937. imenovan je prvi školski nadzornik za hrvatsko školstvo i izdan je zakon za manjinsko školstvo, ki je bio jako povoljan za manjinu. U njem se je predvidjalo podučavanje na materinskom jeziku ali zbog priključka Nimškomu Rajhu u marcu 1938., zakon nije već stupio u praksu.

Člani NSDAP-a u Gradišću su bili većim brojem pripadniki hrvatske i ugarske narodnosti. Mnogi nezaposleni i razočarani socijaldemokrati su se jur pred 1938. ljetom učlanili u ilegalnomu NSDAP-u, ki im je obečao povoljnije gospodarske izglede u Nimškom Rajhu. U isto vrime je NSDAP potcijenio pogibel nimškoga nacionalizma za manjine. Nacionalsocijalisti su imali u mnogi hrvatski seli i organizacija svoje povjerenike, tako da je priredjivao partijske manifestacije još i na hrvatskom i ugarskom jeziku.

Kad su partijski krugi u Berlinu ljeta 1941. pokrenuli pitanje o preseljenju Gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov, prepričili su to gradišćanski partijski peljači. Ča se tiče školstva je NSDAP pretvorio konfesionalne škole u državne, nadalje su se utemeljile čuvarnice s ciljem ponimčarenja. Tako se je hrvatski jezik u toku nekolikih misec skoro potpuno potlačio. Hrvatske učiteljice i duhovnike, ki su se tomu suprotstavili, su za kaštigu premjestili ili poslali u koncentracioni logor Dachau, kot u slučaju farnika Mate Semelikera.

Za razliku od partizanske borbe Slovencev u Koruškoj, je kod Gradišćanski Hrvati došlo samo pojedinačno do suprotstavljanja.

 

Druga Republika

Po Drugom svitskom boju je Velikiborištofac dr. Lovre Karall pri prvi slobodni izbori nastao zemaljski poglavar Gradišća. Još u ljetu 1945. stupili su Gradišćanski Hrvati u kontakt s Titovom vladom u Jugoslaviji i ishodili otpušćenje svojih hrvatskih sunarodnjakov iz bojnoga zarobljeničtva. Pri mirovni pregovori ljetodan kašnje, u 1947. ljetu, je Jugoslavija potribovala izmjenu stanovničtva ili kulturnu autonomiju za hrvatsku narodnu grupu u novostvorenoj Austriji. Gradišćanski Hrvati su odlučno odbijali izmjenu stanovničtva. Stoprv osam ljet kašnje, 1955. ljeta, su se prava hrvatske narodne grupe u Gradišću – isto kot i prava u Koruškoj i u Štajerskoj- fiksirala u članu 7 Državnoga ugovora. Ona ali do dandanas nisu potpuno ispunjena. Ipak se je opet zapeljalo podučavanje na materinskom jeziku u osnovni škola, kako se je bilo odredilo u Zakonu za manjinsko školstvo iz 1937. ljeta, ki je valjao do 1995. ljeta.

I u Drugoj Republiki se politički razdor hrvatskoga stanovničtva nije mogao preobladati. Hrvatske organizacije su se u sve većoj mjeri integrirale u Narodnu stranku i si pri tom pripisali ulogu zastupničtva narodne grupe. Tomu se je suprotstavio Prezidij načelnikov i vicenačelnikov hrvatskih i mišanojezičnih općin Gradišća

 

Obnovljenje Gradišća i važnost Beča za Hrvatice i Hrvate

Obnovljenje Gradišća se je zavlačilo zbog njegove pripadnosti sovjetskoj posadnoj zoni, a kasnije zbog položaja zemlje neposredno uz “Željezni zastor”.

Posljedica toga je bila, da se socijalna struktura hrvatskih sel dugo vrime nije minjala. Stoprv s početkom industrializacije sredinom šezdesetih ljeti, su se Gradišćanski Hrvati u većoj mjeri zaposlili u industriji. S tim su se prekinule veze sa seoskom tradicijom, ča je izazvalo krizu dosadašnje hrvatske rodbinske i seoske zajednice.

Dokle su sela sjevernoga Gradišća mogla držati broj stanovničtva, su sela u sridnjem i južnom Gadišću doživila na ovom području velike gubitke zbog odseljivanja. Na drugu stran su Hrvatice i Hrvati na sjeveru doživili masivnu asimilaciju, ka se u sredini i jugu nije mogla u tako velikom opsegu probiti. Još uvijek je velik broj gradišćanskoga stanovničtva prisiljen najti si djelatno mjesto izvan zemlje. Koncem tajedna se velik dio njih ali vraća domom na selo.  Pendlerstvo otežava aktivno sudjelianje pri kulturnom djelovanju u selu. Da bi se to bar malo nadoknadilo, su Gradišćanski Hrvati jur 1934. ljeta osnovali Hrvatsko gradišćansko kulturno društvo u Beču. Cilj organizacije je bio i je još svenek, uz kulturno djelovanje, i socijalna skrb za Hrvatice i Hrvate iz Gradišća.

U Drugoj republiki je značenje grada Beča kot mjesto zaposljenja i naobrazbe za Gradišćanske Hrvate još naraslo. 1948. ljeta su študenti i študentice u Beču utemeljili Hrvatski akademski klub a od 1993. ljeta se skrbi Hrvatski centar u Beču za gradišćanskohrvatsku kulturnu i obrazovnu ponudu za sve starosti. Utemeljila se je dvojezična dičja grupa Viverica a i različni izvanškolski jezični tečaji stoju zainteresiranim na raspolaganje. Regularno dvojezično školstvo u Beču se do sada nažalost nije ugodalo organizirati.

 

Folklor kot točka identifikacije

Zahvaljujući živim kontaktom s Hrvatskom upoznali su se Gradišćanski Hrvati jur 1922. s tamburicom, hrvatskim narodnim instrumentom. Jur ljeto kašnje se je osnovalo prvo tamburašku društvo u Pajngrtu. U slijedeći desetljeći osnovane su mnoge do dana današnjega aktivne tamburaške grupe i zbori. Danas igra tamburica važnu ulogu na polju djelovanja za hrvatsku mladinu. Uz narodnu muziku i narodni ples, imaju i kazališne grupe, ke već ili manje redovito nastupaju, važnu ulogu u kulturnom životu Gradišćanskih Hrvatov.

 

Kulturni preporod

U sedamdeseti i osamdeseti ljeti došlo je do maloga preporoda narodne grupe, koga je u prvom redu pokrenula nova generacije aktivistic i aktivistov. Razvile su se nove kulturne inicijative, kot na primjer “Dan mladine”, koga svako ljeto organizira Hrvatski akademski klub, i  “KUGA-Kulturna Zadruga” u Velikom Borištofu. U toku samo nekolikih ljet su ove manifestacije nastale centar kritičnoga i modernoga gledanja na manjinu.

Iz kruga tih aktivistic i aktivistov Gradišćanskih Hrvatov izašlo je i nekoliko hrvatskih rok- i pop-grup kot kulturne i književne inicijative. Da su danas svako ljeto na “Danu mladine” zastupani jedan uz drugoga nošnja i punk, avantgarda i folklor, je posljedica te nove inicijative.

 

Dvojezičnost u naobrazbi

Poboljšanja na školskom sektoru mogla su se dostignuti tim, da su se 1989. upeljali na dvi gimnazija školski pokusi s hrvatskim kot obaveznim predmetom po izboru i utemeljenjem Dvojezične savezne gimnazije u Borti 1992/93.Takaj se je u 1989. zaključio u Gradišću zemaljski zakon, ki prepisuje za dvojezično definirane općine najmanje šest uri u tajednu hrvatski odgoj dice u čuvarnici.

Dvojezično školstvo se je 1995. ljeta temeljito reformiralo. Po prvi put se je upeljala mogućnost odjave od dvojezičnoga podučavanja. Opseg hrvatskoga dijela podučavanja se ali nije odredio, tako da se u praksi zakon različno interpretira. Poteškoće u dvojezičnom podučavanju prouzrokuje i različna jezična kompetencija dice. Nedostatki, s kimi dica dojdu iz roditeljskoga doma ili iz čuvarnice, škola već ne more nadoknaditi.

Dvojezična sridnja škola Velikoga Borištofa, ka se je do 1995. ljeta peljala kot školski pokus. Zadobila je zakonsku podlogu, isto kot i kratko pred tim utemeljena dvojezična gimnazija u Borti. Na nekoliki sridnji škola podučava se hrvatski jezik kot slobodni predmet ili kot obavezni predmet po izboru. Nekoliko društav djeluje na polju obrazovanja odrašćenih i nudi i jezične i druge tečaje s različnimi sadržaji na hrvatskom jeziku.

Početo od semestra 2017/2018 se more upisati za študij gradišćanskohrvatski/hrvatski na Pedagoškoj visokoj školi u Željeznu.