Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću
Kroatischer Kulturverein im Burgenland
U narodu je niknula, u narodu se je raširila, narod ju je obljubio, narod nam ju je predao, i narodu triba da je sačuvamo – nju, našu milu i dragu hrvatsku tamburu.
Hrvatsko kulturno društvo ima i važnu zadaću gajenja narodne glazbe i pjesme. To je HKD i u velikoj mjeri učinilo, da se danas i od glazbenoznanstvene strani potvrdjuje, «da je naša tambura razvila u medjuvrimenu vrlo jaku etničku komponentu i da je nastala glazbeni simbol Gradišćanskih Hrvatov». Zvuk tambure odgovara najbolje našemu glazbenomu mentalitetu i zato je bilo moguće, da je naša mladina ovo glazbalo tako spontano, prez svake sile i nagovaranja, s punim srcem primila i odmah i prisvojila.
Formiranje i stvaranje hrvatskih tamburaških grup, narodnih pjevačkih grup, amaterskih kazališnih grup i njihovo podupiranje, ležalo je svim predsjednikom HKD-a – početo od farnika prof. Ignaca Horvata do današnjega predsjednika ddr. Stanke Horvatha – jako na srcu. Za moć glazbe i pjesme znaju funkcionari društva, osebito to, kako jako ona utiče na dušu i srce.
A naš narodni velikan i kasniji dugoljetni predsjednik HKD-a farnik Ignac Horvat opisao je moć jačke i glazbe jur u ljetu 1923. ovako: «Jačka od sebe govori, ne veli nam ništa neugodnoga, zgrabi nas prez vsakoga silovanja za srce – a srce imaju Hrvati ćutljivo – i nas vuče, nosi va lipu hrvatsku prošlost, otkre pred nami velike i male epizode našega prvašnjega žitka, naša prošla veselja, tuge i najednoč se stvori okolo nas hrvatski zrakokrug i veljen – prez vsakoga nagovaranja – ćutimo da smo Hrvati ….» (H.N. br. 49)
Ali Kulturno društvo nije financiralo samo kupnju tamburic i nošnjov, nego je i na sve moguće druge načine podupiralo tamburaški napredak. Tako je HKD nosilo velik dio putnih troškov za tamburaške profesore iz Zagreba (Vjekoslav Vila, Dragan Raljušić i druge). Dokle smo imali školske tamburaške zbore, preskrbilo je HKDi njim potribna glazbala.
Kad su se 1994. ljeta na gimnazija u Željeznu i Borti formirale tamburaške grupe, HKD je drage volje stavilo potribna glazbala na raspolaganje. To isto je učinilo 1995. ljeta i na gimnaziji u Gornjoj Pulji. I «Panonci» oduševljeno udaraju u žice na instrumenti HKD-a.
Veliku pomoć tamburaškim peljačem nudi HKD utemeljenjem «TANAGH» (Tamburaški notni arhiv Gradišćanskih Hrvatov), ki svojim bogatim sadržajem stoji svim našim tamburašem na raspolaganje. TANAGH-u ima veliki broj narodnih, dalmatinskih, sučičevih i drugih jačak i hrvatskih šlagerov. Od svake jačke se da besplatno dobiti cijela partitura, dionice za svaki instrumenat i tekste. Ovo je dar HKD-a svim interesiranim ki se trudu, da se i s pomoćom jačke očuva naš hrvatski identitet. Društvo skrbi se i za održanje tamburaških seminarov i za sve drugo potribno.
Znamo da je osebito naš materinski jezik prirodni temelj našega identiteta. Ali činjenica ostaje, da nas Gradišćanske Hrvate po cijeloj Europi, još već, u pol svita, poznaju u prvom redu samo po našoj tamburici i naši jačka. Pomoću Hrvatskoga kulturnoga društva postali su naši tamburaši naši najpopularniji glasniki. Ali ne samo u svitu nas vjerno zastupaju, nego i kod nas doma igraju važnu narodnu ulogu.
Uoči velike gospodarstvene krize med Prvim i Drugim svitskim bojem nije se čuditi, da je Kulturnomu društvu išlo na početku za tim, da se utemelji čim veći broj jačkarnih društav – ar financijskih sredstav za kupnju tamburov nikako nije bilo, iako da su u Pajngrtu jur 1923. ljeta zazvonile prve tambure u Gradišću.
Kako jako je ležala tadašnjemu društvenomu predsjedniku Ignacu Horvatu uz jačku i tambura na srcu, vidimo najbolje iz toga, da je kot ondašnji novogorski farnik utemeljio u ovom selu skupa sa študentom Matom Ivšićem ljeta 1934. tamburaški zbor. Vježbali su se na od «Kola» posudjeni instrumenti. Ovo djačko udruženje posudilo je 1935. ljeta tambure i u Uzlop, kade je učitelj Jive Gmas to ljeto utemeljio tamburaški zbor. Malo srićniji u tom pogledu bili su naši Trajštofci, kade je školnik Adalbert Kuzmić jur ljeta 1934. utemeljio tamburaški zbor. Njim je naime preskrbio potribne tambure i kod nas poznati i obljubljeni narodni pisac Janko Matko. I ljeta 1936. u Dolnjoj Pulji od školnika Pusztai Štefana uz pomaganje Aladara Čenara utemeljen tamburaški zbor počeo je vježbati na posudjeni glazbala. Ali jur na protuliće 1937. ljeta naručili su si vlastite tambure. Zbor si je našao mecena u osobi seoskoga krčmara i mesara Antona Perušića, ki je sve platio. Ljeta 1938. nastane peljač i zborovodja puljanskih tamburašev vrlo zaslužni Albin Čenar.
Ovakovo mnogo obećavajuće kulturno stanje je bilo kod nas Hrvatov, kad je našu domovinu Austriju 1938. ljeta poplavio «nacistički potop» kako se je izrazio predsjednik HKD-a Ignac Horvat.
Znamo dobro, da se po velikom i tako krvavom Drugom svitskom boju nikako već nije moglo onde dalje djelati, kade smo bili 1938. prestali. Od velikoga broja pjevačkih društav preživio je samo zbor «Harmonija» u Velikom Borištofu. Od tamburašev si je samo zbor u Dolnjoj Pulji i on Hrvatskoga gradišćanskoga kulturnoga društva u Beču mogao kako-tako očuvati instrumente za bolja vrimena. Drugim su je nacisti zaplinjili. Ča se tiče HKD-a, njemu su nacisti zustavili svako javno djelovanje, iako da je nisu izričito prepovidali.
Da je pod – na izvana gledanom – narodnom pepelu ipak tinjala živa narodna svist, pokazalo se je jur u jeseni 1945. ljeta, kad je neustrašivi zborovodja Albin Čenar prem sve ruske posade i drugih zaprekov probudio na novi život svoj negdašnji dolnjopuljanski tamburaški zbor. Tako su mili zvuki tambure sada i batrili tužna i bolna srca zbog palih sinov, mužev i ocev. Nedugo zatim, jur ljeta 1948., slijedili su dolnjopuljansku peldu mladi Frakanavci. Inicijator utemeljenja ovoga tamburaškoga zbora je bio sada jur frakanavski farnik i predsjednik HKD-a Ignac Horvat. Zborovodja je nastao kantor Ivan Radenić. 1950. ljeta preuzeo je peljanje frakanavskih tamburašev školnik Konrad Meršić, kasnije neumorni tajnik HKD-a. Ljeta 1948. utemeljio je u Malom Borištofu kantor Tome Koch tamburaški zbor. Kod frakanavskih tamburašev vridno je spomenuti, da su ljeta 1952. pod peljanjem Ivana Gregorića dva tajedne dugo koncertirali u nekoj zagrebačkoj kavani. Frakanavski zbor se je na žalost raspao 1960. ljeta, kad je Konrad Meršić prošao kot školski nadzornik u Željezno, a u Malom Borištofu se je isto dogodilo, kad se je Tome Koch preselio u Beč. No, za dvi ljeta kasnije utemeljio je u Malom Borištofu Ivan Orišić novu glazbenu grupu, ka je do ljeta 1969. zabavljala naše ljude sridnjega Gradišća. Kako vidimo, sridnje Gradišće je ončas bilo vrlo aktivno.
Prva velika narodna manifestacija obnovljenoga i revitaliziranoga Kulturnoga društva je bila ona u jeseni 1951. ljeta u Vulkaprodrštofu. Prilikom 30. obljetnice postojanja Gradišća priredilo je HKD sjajan «Dan hrvatske pjesme». Još i nazočni oficiri ruske posadne sile bili su iskreno oduševljeni, kad je na pozornici u svoj javnosti po hrvatsku zajačilo 13 školskih i mladenačkih jačkarnih zborov i kad su zazvonile tamburice trih zborov (Dolnja Pulja – Albin Čenar, Vorištan – Franjo Baruškin i Beč – Feri Sučić).
Veliki uspjeh ove priredbe bio je poticaj za daljnje društveno zalaganje u ovom smislu. Od sada početo povezivalo je Kulturno društvo svoje generalne sjednice s velikim narodnim slavljem, s pjevači i tamburaši. Kad je pak ljeta 1962. slavio tamburaški orkestar u Dolnjoj Pulji 25. obljetnicu postojanja, održalo je Kulturno društvo onde odmah i prvi tamburaški festival Gradišća. Diozeli su jubilarni zbor, dva školski zbori sela kot i tamburaški zbori iz Trajštofa i Klimpuha. Da bi naši tamburaši vidili i čuli, kako sviraju majstori na tamburi, pozvalo je Društvo na ov festival kot gosta tamburaški orkestar Pivovare Zagreb «Tamburica» s dirigentom Teodorom Bochom.
Ča se tiče tamburaškoga zbora Trajštof, vridno je spomenuti, da je ov naš drugi pobojni glazbeni zbor u sjevernom Gradišću za svoje djelovanje dostao od Hrvatskoga kulturnoga društva u Gradišću na dar kompletni sastav tamburic sistema Janković.
Od sada početo počeo se je tamburaški pokret u Gradišću bujno razvijati. Naime ondašnjemu društvenomu predsjedniku dru. Dometaru Linzeru bilo se je ugodalo s pozivom na Državni ugovor 1955., da kod Ministarstva za prosvjetu u Beču ishodi za HKD odgovarajuću subvenciju. Ovu potporu dostajalo je HKD početo od ljeta 1964. svako ljeto. I Zemaljska vlada u Željeznu daje svako ljeto malu pripomoć.
Ova potpora iz Beča omogućila je HKD-u, da po prvi put zaposli jur davno jako potribnoga sekretara. Za ov napomenuti posao zeo se je študenat Robert Sučić. Kako je prvi društveni sekretar i sam bio oduševljen tamburaš i utemeljitelj tamburaškoga zbora Hrvatskoga akademskoga kluba u Beču 1958. ljeta, razumljivo je, da se je u svojoj novoj funkciji najgorljivije trudio, da pomoću HKD-a utemelji čim veći broj tamburaških grup u Gradišću. Tako je predsjednik HKD-a Linzer nedugo zatim ponosno mogao javiti, da imamo jur oko 20 tamburaških grup u Gradišću. Društvo je kupovalo glazbala, pomagalo pri kupnji nošnjov, počelo sa školovanjem igračev i dirigentov. Zapravo je tako, da su skoro sve današnje tamburaške grupe u Gradišću dostale od HKD-a odgovarajuću pripomoć za djelovanje zbora. I današnji generalni sekretar Društva, Mate Kliković, isto neumoran i jako oduševljen tamburaš i zborovodja Tamburice Cogrštof, vozio se je ljeta dugo u južno Gradišće da vježba novo utemeljene tamburaške grupe «Vlahija» i «Čemba». Počeo je s tamburanjem s mladom grupom u Štikapronu. Neke probe je držao s tamburaši u Pandrofu i Željeznu, učio je tamburati u gimnaziji u Željeznu i utemeljio Tamburicu Otava.
HKD je priredilo 1964. ljeta u Uzlopu drugi tamburaški festival, da bi naši tamburaši mogli miriti svoje znanje u plemenitom naticanju. Na ovom festivalu, ki je bio veličanstven, nastupilo je osam aktivnih tamburaških grup i dvi naše folklorne grupe. Za dvi ljeta kasnije (juni 1966.) priredilo je HKD treti tamburaški festival, i to ovput u Velikom Borištofu. Pri ovom festivalu počastio nas je i ondašnji savezni kancelar dr. Josef Klaus. Kao gosta pozvalo je HKD jednoga od najboljih tamburaških zborov iz Hrvatske, naime Tamburaški orkestar «Pajo Kolarić» iz Osijeka s dirigentom Julijem Njikošem. Ljeta 1968. nije bilo izričitoga tamburaškoga festivala. Ali zato je HKD priredilo u Frakanavi proslavu u čast dvih spomen-danov i dvih jubilejev: 40. obljetnica smrti Mate Meršića Miloradića i 25. obljetnica smrti Martina Meršića st., odnosno 50-ljetni duhovnički jubilej Ignaca Horvata i Martina Meršića ml. I ovde su suradjivali tamburaši i jačkari.
Ljeto 1969. stalo je potpuno u znaku 40. obljetnice utemeljenja Hrvatskoga kulturnoga društva u Gradišću. Svečevalo se je u crikvi u Lovreti i u Vulkaprodrštofu, mjestu utemeljenja Društva.
Ljeta 1978. priredilo je HKD u farskom vrtu u Klimpuhu Narodni festival u čast Miloradića. Ovde je uz gradišćanske tamburaške i folklorne grupe nastupilo kot gost i Folklorno društvo «Joža Vlahović» iz Zagreba.
Osebito zmožna veličanstvena je bila društvena proslava 450-ljetnoga jubileja našega doseljenja u Gradišće, ljeta 1983. Ovakovu množinu domorocev do sada još nismo vidili na jednom mjestu. Dopodne pri sv. maši u Lovreti je diozelo oko 10.000 vjernikov, a otpodne pri svitskoj proslavi u Željeznu skoro nij bilo mjesta za sve Hrvate.
Veliko svečevanje je bilo i 1999. ljeta u Cselley-malinu u Uzlopu kad je HKD svečevalo 70- ljetni jubilej svojega postojanja. Uz zbore i prezentaciju video-filma «Hrvatski generator» nastupao je i «Zagrebački folklorni ansambl dr. Ivan Ivančan». Pri tančanoj zabavi čuli smo poznate gradišćanskohrvatske grupe «Pax» i «Tambećari».
A sada još na kratki ostali tamburaški festivali HKD-a. Takovi su bili: ljeta 1986. u Željeznu, 1988. na Stinjaki, a potom opet stalno ljeta 1991., 1995., 1997., 2002. i 2008. u Kulturnoj dvorani u Željeznu s namjerom, da se pokažemo u glavnom gradu Gradišća i mnogobrojnim turistom i tudjincem. S tamburocom uz oganj u ljetno vrime zabavljaju tamburaši domaće i turiste.
Podupirano od | Unterstützt von | Supported By
